četvrtak, 22.11.2007.

Dok još jednom gledam tekmu...

...a usput čitam prve reakcije na istu na netu, sjetih se bloga koji je by me temeljito zanemaren već dugo, neki bi rekli i predugo. Pa nisam bila sigurna ni hoću li više znat objavit post... ajd baš da vidim! Dragi i ja običavamo neke tekme na koje se naročito naložimo snimat dok ih gledamo, a onda kad sve prođe, a obično samo u slučaju pobjede i dobre tekme, odgledamo još jednom guštajući u svim dobrim potezima i, naravno, posebno u golovima! Idemo dalje!! Tko je sljedeći da se s njim poigramo, izvol'te!! I eto, umjesto da idem leć, ja gledam, čitam, a - vidi čuda! - i pišem post!

- 00:44 - Zagenzi (17) - Šrajbenzi - Permalinkenzi

nedjelja, 26.11.2006.

Kako se štedi?

Htjela bih štedjeti. Prije par dana sam kupila maskaru koja mi je trebala, i ruž, olovku za usne i jednu za obrve (?! e to nikad nisam koristila) koji mi nisu trebali. I nisam se baš dobro osjećala nakon svega. I opet mi je palo na pamet da smo upravo kupili auto, da razmišljamo o rješavanju stambenog pitanja... Ali ja ne znam štedjeti. Kako da štedim?! Što mi je činiti?! Perem ruke maloprije pa mi pade na pamet: Ovaj sapun (Palmolive almond & honey) je bio najskuplji u dućanu. Ima sapuna iste "kilaže" koji koštaju možda i manje od 10 kn. Ali kad meni ovaj tako lijepo miriše i poslije njega ruke nisu suhe... Deterdžent. Sigurno ima jeftinijih. Ali čemu eksperimentirati kad sam s ovim zadovoljna, a nije baš da trošimo 5 kg mjesečno, pa koliko bih uštedjela?! Možda 10kn na mjesec?! Dogodi se često da bacim puding, sir, umak od parmezana ili vrhnje za kuhanje jer im je istekao rok do kojega su upotrebljivi. To je zato što mrrrrrzim kad mi se dogodi da bih nešto napravila i onda nema npr. vrhnja u kući. I ne ide mi se do dućana, i onda ne napravim to što sam htjela. Volim imati sve u kući, no zato se počešće dogodi da ne stignemo pojesti sve što imamo. Ne treba mi nitko reći da je to neekonomično, jasno mi je... Evo, pokušat ću se popraviti! O odjeći i obući neću ni govoriti, ne znam jesam li ikad kupovala baš samo ono što mi treba... Mislim, kako se uopće odlučuje koji je komad odjeće nužan?! Kupim ono što mi se sviđa i što se koliko-toliko uklapa u novčanik i to je to. Istina, na odjeći, obući, torbicama i ostalom accessoaru bi se dalo uštedjeti, ali - što bi me onda veselilo kad ujutro otvorim ormar i krenem se spremati na posao?! Možda sam ja totalno krivo nasađena, ali evo voljna sam učiti od vas koji znate. Recite mi kako vi štedite, kako da ja štedim?! Moram li odustajati od nekih gušta ili što?! Zahvalna sam vam, jer ja ozbiljno ne znam.

- 22:31 - Zagenzi (26) - Šrajbenzi - Permalinkenzi

srijeda, 22.11.2006.

Imamo bebu!

Već danima iščekujemo još jednu radosnu vijest u obitelji. I dočekali smo! Moj brat je postao tata po drugi put, i sad osim njihove male, medene Petre, imamo i dječaka, Marka. Jupi!! On je preslatka beba i mislim da me već voli više od svih ostali teta, ujni i strina, lijepo smo se gledali u oči i zavoljeli se odmah na prvi pogled! Moje cure ne mogu jesti od uzbuđenja i najradije bi se sad preselile kod svoga uje da mu mogu gnjaviti sinčića dan i noć. No, maleni Marko još ne cijeni pokušaje mojih cura da ga zabave, a i ja nastojim da ne smetamo previše, iako bih i sama najradije spavala u podnožju njegova krevetića. Ah, kako čovjeku zarobe srce te bebice…

- 00:00 - Zagenzi (12) - Šrajbenzi - Permalinkenzi

ponedjeljak, 06.11.2006.

Tako je dobro da te imam...

Uputa za uporabu posta: Može se čitati odozgo prema dolje ili obrnuto. Svejedno. Poželim... Zagrlit te da ti kosti počnu pucketat. Dugo i mirno te gledat u oči i uživat u ljubavi i prijateljstvu koje me iz njih gleda. Slušat ti glas i gledat usne kako se razvlače u osmijeh. Držat te za ruku i šutit. Pit pivo iz iste boce dok sjedimo na stijeni i gledamo mjesec koji se, zaklela bih se, smije. (nema veze što ni ti ni ja ne volimo pivo) Gledat te dok spavaš. Gledat te dok voziš. Napravit doručak i onda mislit hoću li te probudit ili ipak ne. Osjetit da sve znaš i prije nego što ti počnem pričat. Napisat ti pismo koje bi te oborilo s nogu. Da moje kćeri imaju u životu nekoga kao što ja imam tebe. Zagrcat se od smijeha i u trenutku uhvatiti tvoj pogled u kojem imam sve što mi treba za sreću. Slušati kako pričaš o meni. Pjevati o tebi. Volim...

- 23:20 - Zagenzi (12) - Šrajbenzi - Permalinkenzi

ponedjeljak, 23.10.2006.

Danas sam bila s Janom i Martom u parku-šumarku. Ponijela sam Schöner Wohnen, otkako je počela škola ne stižem u miru ni prelistati časopis. No, kako sam se dosad već bezbroj puta uvjerila, u parku ne mogu čitati, osim ako sam sama. Ne mogu pustiti djecu s oka i čekati da se izigraju, nakon čega bih ja trebala zatvoriti svoje štivo, upaliti auto i odvesti ih doma. Nema šanse!! Moram ih gledati, paziti, tu i tamo opomenuti, a u najaktivnijem slučaju se i ja igram... Jana je u nekoj bijesnoj istraživačkoj fazi kad se penje na sve što oko vidi, a kako inače nije baš pretjerano spretna i smjela, puštam ju da vidim dokle će to ići, strepeći istovremeno da mi se dijete ne polomi. Sjedim ja tako na klupici, malo gledam djecu, malo pokušavam ćirnuti bar slike u časopisu, kad dođe jedna brojna obitelj. Roditelji mojih godina s petoro male i vesele djece. Tata i mama sjedoše na klupicu pričajući nešto i smijući se, jedna beba je bila u kolicima zabavljena skidanjem čarapica, a onih četvoro se rastrčaše na sve strane. Tata i mama ih uopće ne gledaju, curica se popela na penjalicu i visi s nje smijući se, brat ju gađa nekakvim drvcima, oni se očito odlično zabavljaju, ali meni polako postaju naporni, nije lako paziti na šestoro djece (mojih dvoje i ovih četvoro). Najmanjem (ne računajući onoga u kolicima) je nešto upalo u sandalicu, došepao je do mame da to sredi, ona je sredila i on je odjurio, a roditelji su se vratili svom živom razgovoru. Ja sam se štrecala svako malo jer je curica s penjalice krenula na vrh konstrukcije s koje visi ljuljačka, brat ju je hrabrio, no za to vrijeme je maleni u sandalicama htio na tobogan, ali ne ljestvama, nego toboganom na vrh, glatkom stranom, svako malo je proklizavao, dok sam ja bivala sve umornija. Nitko od mene, doduše, nije tražio da ja pazim na tu djecu, ali ja jednostavno nisam mogla ne gledati ih, ili pak gledati ih, a ne plašiti se i strepiti. Preslatki su, veseli i prpošni, ali i poprilično nestašni. I sad mene pojede pitanje KAKO su njihovi roditelji postigli tu roditeljsku nirvanu kad mogu tako mirno gledati jedno u drugo i razgovarati, a ovih četvoro malih raubera rastura parkić?! Moja se Jana popne na penjalicu, ja odmah ostavljam časopis i torbu iz krila spuštam na klupu pored sebe da mogu brže startati ako bude trebalo trčati joj u pomoć. Zašto sam ja takva? Ja bih isto htjela pustiti djecu i raditi nešto što volim, a one nek se igraju same. Ali ne mogu. Što će biti kad rodim još jedno ili dvoje djece i ne mognem stići na sve strane?! Ponekad se toliko uplašim da skoro odustanem od sna o brojnoj obitelji, ali onda opet... Ne mogu se pomiriti s tim da nas je samo četvoro, oduvijek sam maštala o obitelji koja će "upadati u oči", voljela bih da nas ima puno, samo ne znam kako će moji prebrižni živci to izdržati... I'll keep you posted!

- 00:20 - Zagenzi (22) - Šrajbenzi - Permalinkenzi